Dragi čitaoče, želim sa tobom podijeliti svoje iskustvo doktoratske pustolovine. Nadam se da će barem nekom od vas, koji ćete se odvažiti i krenuti tim putem, to biti podstrek i motivacija. U svakom slučaju, želim da kroz sav život znaš da: „It’s your way, and yours alone, other may walk it with you, but no one can walk it for you.“
Piše: Aida Branković
Završila sam Prvu gimnaziju u Sarajevu i Srednju muzičku školu. Moje dvije velike ljubavi su bile i ostale muzika i astrofizika. U konačnici, nisam studirala ni jedno ni drugo iz različitih razloga.
Na nagovor svoje pokojne profesorice fizike iz srednje škole, s obzirom na sklonost ka matematici, a naročito fizici, upisala sam sam ETF u Sarajevu, Odsjek za automatiku i elektroniku. Studij me skoro nije zanimao, bio je mali broj predmeta koji su me zaista zanimali i to je postajalo sve izražajnije kako je studij odmicao, tako da sam jedva čekala da završim. Odmah po završetku našla sam posao. No, nakon mjesec dana rada, bila sam načisto sa sobom da klasični inženjerski posao nije za mene jer mi ne pruža nikakvu satisfakciju. Shvatila sam da je vrijeme da krenem u potragu za sobom i nađem nešto što me ispunjava, jer jedino na taj način mogu dati svoj maksimum. Slijedio je intenzivan period traženja izgubljene sebe. Bilo je mnogo lutanja, do te mjere da sam, s obzirom na veliku skolonst ka umjetnosti, pokušavala naći put da upišem studij primijenjene umjetnosti, odsjek sa akcentom na kostimografiju, no nailazila sam na zid zbog svog backgrounda.
Tako sam jednom, razmišljajući, upitala mamu: „Šta sam željela biti kad odrastem?“ Odgovorila je kratko: „Naučnik.“
Nakon tog odgovora, odlučila sam naći svoj put i postati naučnik. Astronomija je otpala, jer je to značilo doslovce krenuti od početka. Počela sam tražiti nešto najbliže fizici i tako naišla da postoji oblast kvatno upravljanje. Stupila sam sam u kontakt sa jednim profesorom sa TU Berlin. Da povećam šanse i pokažem svoj entuzijazam i motivaciju, javila sam tom profesoru da dolazim turistički i da bih voljela, ako mogu, da dođem na fakultet kako bih ga upoznala i porazgovarala malo detaljnije o onome čime se on bavi. Tako je i bilo. Tokom razgovora rekao mi je da ima jedan potencijalni projekat i, u slučaju da dobije grant, bio bi voljan prihvatiti me kao doktoranta. Ovo je bilo sjajno čuti. No, svjesna da se može izjaloviti, predložila sam da napravimo i rezervni plan i apliciram za DAAD stipendiju, što je prihvatio. Čak mi je ponudio da on napiše predložak istraživanja (što je bila jedna od stavki za aplikaciju). U firmi u kojoj sam radila, bila sam uslovljena da odaberem između otkaza (ukoliko želim da mi izdaju potvrdu da sam uposlenik; također stavka u aplikaciji) i produženja ugovora. Bez trena premišljanja sam odabrala prvo.
Dan pred predaju aplikacije javio mi se profesor iz Berlina i rekao da nije stigao napisati predložak. Tog trenutka u meni je nastupio tornado. No, rekla sam sebi: „ Boriš se do kraja“. Otišla sam kući sa posla i sjela da pišem preložak sama, vođena onim što sam do tada pročitala, zabilješkama koje sam pravila i onim što sam s njim razgovarala. Aplikaciju sam predala, potpuno svjesna da predložak ima mnogo nedostataka. Rezultate sam očekivala za pola godine. Nakon otkaza, otišla sam na svoj fakultet i pitala mogu li, ako ništa drugo, barem volontirati u nastavi na predmetima iz kojih sam bila jako dobra. Nisam mogla volontirati zbog zakona, ali, igrom prilika, dobila sam mogućnost da radim pod ugovorom, jer je kolegica baš tada išla na trudničko. Uskoro sam dobila informciju da me profesor iz Berlina ne može primiti jer grant nije oslovljen na njegovo ime. No, ostaje i dalje opcija DAAD. U međuvremenu sam tražila i druge opcije i, u razgovoru sa jednim kolegom, dobila savjet da tražim nešto što sam učila kroz studij jer jedino tako imam pristojne šanse da nađem poziciju za doktorat. Prihvatila sam savjet i postajala sve svjesnija da je zaista tako te počela tražiti pozicije koje su u okviru mog interesovanja. Javljala sam se i profesorima čije polje istraživanja se podudaralo sa onim što me zanima, a i aplicirala direktno na mjesta otvorenih pozicija. Beskonačno mnogo nedogovorenih mailova, nešto malo negativnih odgovora, čekanja na odgovore za otvorene pozicije… Sampouzdanje nisko, povremeno beznadežnost prisutna… Ali nisam odustajala. U međuvremenu dobila sam odgovor i za DAAD – nisam dobila stipendiju.
Bio je juli 2013. godine, kad sam dobila odgovor da sam primljena na Politecnico di Milano sa stipendijom. E-mail sam nekoliko puta pročitala i nisam mogla vjerovati da je to zaista tako, da ne sanjam. U sepetembru sam otputovala za Milano.
Tu je započela nova borba. Generalno, mišljenja sam da svaki doktorant ima svoj specifičan i, uglavnom, nimalo gladak put do cilja. Radila sam u velikom timu sa poznatim profesorom u toj oblasti. Nije imao vremena za studente – tu ulogu su preuzimali njegovi post-doktoranti. Radila sam mnogo, praznik ili slobodan vikend nije postojao jer sam radila na projektima vezanim za industriju sa oštrim rokovima. Nakon prve godine razgovarala sam sa profesorom i tražila da radim na nečemu što je okrenuto više nauci nego samoj aplikaciji. No, to je bilo prolongirano. Temu za doktorat sam formalno imala, bila je usput definirana, a projekti na kojim sam radila bili su tematski nepovezani. Vrhunac svega je bilo to što osam mjeseci nisam imala eksperimentalne podatke koje je trebala firma za koju smo radili da osigura. Podatke sam na kraju prikupila sama. U međuvremenu, moj mentor je iskazivao nezadovoljstvo, čak je predlagao da napustim doktorski studij iz meni, tada, nepoznatih razloga. No, sve sam više postajala svjesna da trebam promijeniti radno okruženje, jer sam počela uviđati da na moj uspješan ishod utiče i okruženje u kojem radim te podrška kolega i, prevashodno, mentora. Shvatila sam da ću, ako nešto dramatično ne poduzmem, zaista biti prisiljena odustati. Odlučila sam se na odvažan i rizičan potez – promjena mentora. Promjena mentora bila je zakonski moguća, ali moja situacija je bila nezgodna jer sam bila na kraju druge godine doktorskog studija. Također, bila je mala je šansa da me neko drugi sa istog odsjeka prihvati. K tome još, u slučaju da mi se promjena odobri, krećem ispočetka svoje istraživanje. Imam rok, ne četiri (kao u normalnom slučaju) već dvije godine, da dam naučni doprinos (koji se vrednuje kroz naučne radove) i da steknem pravo na odbranu doktorske teze. Odlučila sam se rizikovati.
Imala sam sreću da nađem mentora, dobila sam odobrenje za promjenu mentora, započela novu temu koju sam nakon dva mjeseca na godišnjem komisijskom izglagala i koju je, u konačnici, komisija odobrila. Radila sam i dan i noć, ali znala sam za šta radim i zašto to radim. Radila sam ono što volim i ono za šta sam se borila. Bilo je tu mnogo pritiska i pitanja: „Hoću li uspjeti?“ Odlučila sam se da se ne pitam već da dajem svaki dan maksimum i da uspjeh mjerim na dnevnoj bazi. Uspjehom sam smatrala kad legnem uvečer da sam zadovoljna onim što sam uradila taj dan. Uspjela sam. Prije dva mjeseca sam doktorirala. Danas radim na fakultetu kao istraživač. Na istom fakultetu gdje me je prvi mentor obeshrabrivao. Na kraju, svi mi imamo talent i dar za nešto, samo ga treba otkriti i razvijati.
Ispred mene je novi cilj i ko zna kakv put. Kraj jednog početak je novog puta i sav život je takav. Put doktoranta smatram velikom životnom lekcijom i nečim što me oblikovalo kao čovjeka i naučilo da „Impossible means I’m possible“. Ono što mi je sve vrijeme snagu davalo jeste jasan cilj. Sa sigurnošću vam mogu reći da novac, slava, ugled i prestiž nisu dovoljno jaki motivi niti ciljevi. Sa sigurnošću vam također mogu reći da dobro ima konačnu riječ. Ovo je moj put, ne vezujte se za njega, vas čeka vaš i samo vaš. Ovo što sam vam rekla ima samo jedan cilj – da vas pripremi da budete spemni da se borite za ono što želite bićem i da vam da motivaciju da se borite onda kad počnete da posustajete.
Sretno vam!
Preuzeto sa stipendije.ba.
